Recenzija: Splinter Cell: Blacklist

Budući da me neko vrijeme nije bilo za vidjeti u bespućima interneta, nakon dugog vremena čekanja, vas, moje omiljene uboge plebejce bez ukusa, počastiti ću novom recenzijom megahita Splinter Cell: Blacklist. Od ovog posta uvodim i promjenu politike bloga. Umjesto priče o igri, ubuduće će recenzije doista biti recenzije, odnosno objektivne recenzije softverskog smeća kakve nigdje drugdje ne možete pročitati iz više razloga. Prvi je nedostatak objektivnosti recenzenata, a drugo je njihova nesposobnost i kronični nedostatak ukusa. Stoga, osjećajte se blaženim, čak privilegiranim čitati nekoliko sljedećih redova čiste mudrosti objektivnog recenziranja računalnih igara.

Ako još niste kupili igru ili torrent nema dovoljno seedera onda odmah odustajte. Ako ste dovoljno naivni da svoje teško zarađene/ukradene novce date za igru, čitajte dalje da vidite koliko ste se zajebali. Splinter Cell: Blacklist je već šesti nastavak serijala koji je trebao stati na prvom nastavku. S obzirom da ga radi Ubisoft, nije čudno što ima beskonačno nastavaka i što je još gore, što je svaki lošiji od onoga prije. S obzirom da njih nije sram to izdavati, što bi trebalo biti, meni neće biti sram objektivno je recenzirati.

Kad mi netko spomene sneaker žanr, pa čak i Splinter Cell, prvo mi na pamet padnu mrak, šuljanje, pa je onda neobično da je cover igre potpuno bijel. Toliko bijel da blješti u lice više nego jezgra jebenog Sunca. Nisam baš pratio trailere za igru, pa sam pristupio igri potpuno objektivno, ne znajući što me čeka. Nakon prvih pet minuta uvoda u igru i mraka, počela je nekakva priča koja i nije priča, jer Splinter Cell nikad nije imao priču. I onda počinje barem 2-3 sata dana. U Splinteru. Ne smeta mi dan jer u igrama izgleda bolje od noći. Čak mi ni u Splinteru ne bi smetalo da ima smisla. O tome nešto niže.

Glavni HUB igre se odvija u nekakvom avionu gdje upoznajemo likove. Znači glavni lik igre je John Shepard, a ostali likovi su Miranda koja se ovaj put nekako drugačije zove, opet random odabran bitchy crnac i Wolowich iz Teorije Velikog Praska. U tom se avionu nabrijava avion i oprema glavnog lika, priča se o nebitnim stvarima između misija i bira se kam dalje. Prvi dojam, Splinter Cell je postao mrtvi jebeni Mass Effect 2. Koji kurac? Nije jedan Mass Effect bio dovoljno veliko smeće da ga sad još netko ide i kopirati?

Budući da ja nisam hartavi kmet koji hrani svinje između dvije serije igranja, onda sve igre igram na najvećoj težini. To je u Splinteru težina Perfectionist. Na papiru ta težina zvuči normalno i ne-za-debile, no u igri, opet je besmisleno lagana i hartava. Ubisoft, odnosno debili koji u njemu rade, zaključili su da bi Splinter bio bolji za više ljudi kad bi oni mogli birati svoj stil igre, pa se zato može igrati kao pucačina ili kao sneaker. Budući da nisam do jučer bio nepotkovani konj, normalno da ću Splinter igrati kao sneaker, bez alarma, ubijanja i ostalog. Prva misija je bila začuđujuće teška. Iako sam ja savršen igrač o čijim sposobnostima drugi igrači samo sanjaju, potrgana mehanika Blacklista je toliko retardirana i nepredvidljiva da ne postoji način za pristup koji bi bio normalan. Jer je igra smeće. Dobiješ iste bodove ako se prišuljaš s leđa ili žvajzneš vojnika sa šok-ganom jedno pola kilometra daleko. Tim više, na najvećoj težini protivnici čuju infra i ultra zvukove, imaju oči na leđima i kurcu i apsolutno im se nemoguće prišuljati. Al nekako duraš. Prođem ja tako prvu misiju, dobijem sve medalje i odličja jer sam savršeno prošao što se od mene i očekivalo i za službu dobijem toliko para da imam praktični neograničene resurse kupiti svaki kurac za nadogradnju koji se nudi. I tak ja kupim stealth odijelo, hrpu stealth opreme i idem igrati drugu misiju. U pičku materinu?!??! Sad je igra s druge strane nenormalno lagana. Na pola nadograđenog stealth armora više te ni bog ne vidi, taman da u dupe jebeš stražara pod svjetlom nadzorne kamere. Imaš opreme u pičku materinu, dimne bombe kroz koje se ni kurac ne vidi, plin za uspavljivanje, jebeni helikopter na daljinski kojim počistiš pola mape i druga sranja. Nakon još par misija, nadogradiš stealth armor do kraja i gotovo, samo ideš i nitko te ne jebe. Ti si dasa na stazi. Samo mi jedna jebena stvar nije jasna. Znači, ta odijela se razlikuju u par remenja po jakni. Dođe John Shepard stražaru, vidi kakav ja imam Dolce Gabana remen pička ti materina. Veli stražar, ne vidim, ne vidim ni tebe. Prije sam te vidio prdecom, ali sad imaš dva remena, drugačije očale i višlje čizme i ne vidim više kurca pred sobom. Brijem da se nadogradnjama ne kupuje oprema, nego jebena kratkovidnost stražara. Sad, jebena je stvar u vrsti nadogranje. Ima puno toga za nadogradnju, ali postoje kategorije. Kupiš par stvari. Sljedeće stvari su zaključane jer nisi prošao staze. To je oke. Sljedeće stvari su zaključane jer vele, nisi kupio DLC. To nije oke, ali oke, ko ih jebe. Treće jebene stvari su zaključane dok ih ne otključaš u jebenoj aplikaciji za iPhone??! Čekaj malo, ja sam kupio igru i želim sve stvari iz igre koje sam platio. Koji kurac ja moram igrati jebenu igru za jebeni iPhone da bi dobio opremu za nadogradnju koja je tu, ali je zaključana jer vam to smeće nitko ne bi inače igrao, zato je eto, jebi se. Jebeni ste igrači.

Ali preko svega ovoga pređeš nekako ako je mehanika igre dobra. Što nije. Kužio bih da je ovo prvi Splinter Cell, pa im neke ideje nisu pale na pamet, kao budu ih stavili u kasnijem nastavku. Ali ovo je šesti nastavak. Imaš pet nastavak prije njega. Prvi Splinter, Pandoru, Chaos Theory, Double Agent i ono peto smeće. I koji su oni kurac napravili. Prvo pikli prstom u govno, a onda u stvari iz starih Splintera koje će staviti, a koje neće. Normalno, prvo su ostavili element označavanja i samoigranja igre iz petog, jer eto, da kupe oni koji ne znaju igrati. Dobre stvari, nisu vratili. Prvi Splinter je bio najbolji u serijalu. Bio je tutorial. Evo, imaš to, to i to. Možeš raditi to, to i to. Evo ti sad igra i jebi se ako zapneš. Poslije je serijal postao dozlaboga šlampav, igra te vodi za ruku, a tutorial, pogotovo u Blacklistu, traje cijelu igru. Jebote, igram predzadnju misiju i iskoči hint da se mogu prišuljati stražaru s leđa i onesvijestiti ga. Nemoj me jebat, stvarno? Stvarno. Koje su stvari izbačene? Najjebenija mehanika ikad, odnosno kontrola zvuka i vrsta podloge po kojoj hodaš tu ne postoji. Ne postoji cijeli niz brzine šuljanja, nego ima sporo šuljanje, brzo šuljanje i trčanje u čučnju, ko jebeni QWOP. Ovisno o količini nadograđene opreme, stražari čuju svaki kurac ili nikoji. Igrač se nalazi u kotlovnici gdje strojevi proizvode glasnoću od 140 dB, ali stražar čuje ako mu se glasnije prišuljaš s leđa. Prvi Splinter je prije deset godina ovo sredio kako spada, a danas nisu sposobni napraviti isto. Makar copy/paste starog koda. Druga stvar koja više nema nikakvog smisla je nightvision. Opet, u prvom Splinteru, ako si nightvision uključio pa makar pod noćnom lampom, kurca si ispred sebe vidio. Tu ga uključiš po danu i vidiš sve čisto ko suza, samo zeleno. Ne jebeni Ubisoft, nightvision ne služi zato jer je igraču dosadno (što je često u Blacklistu), pa želi malo igrati sa zelenim filterom. Nightvision je jebeni gameplay element jebenog Splintera i tu je s razlogom. Ali zato je drugi gadget, Sonar, potpuno besmisleno overpowered. Jer imaš pogled koji gleda kroz zidove. Jebeni Superman. Samo ti fali letenje i onda su u igri riješili bez upisivanja šifri sve jebene cheatove iz Duke Nukema. Sve uspoređujem s prvim Splinterom jer je najstariji, a tu se najbolje vidi koliko je Ubisoft retardiran da može 20 godina nazadovati igru čiji je nastavak prije 10 godina bio smisleniji, napredniji i bolji za igranje.
Da nije Blacklist potpuno rasulo, ima jedna jedina fina stvar koja mi se sviđa, a to su psi. U igri osim ljudi ima par stražarskih pasa. S obzirom da te đubrad lako nađe, fino ih treba odmah riješiti. Ali kao i ljude, pse se može nositi na leđima da kao ukloniš tijelo s vidjljivog mjesta. Pošto je meni ćuke bilo žao, ja sam ga na leđima svugdje nosio. Nosim ja tako psa kroz razinu, spustim ga, pljusnem stražara, uzmem psa na leđa i idemo Floki dalje. Samo, sreća ne traje dugo, a Ubisoft mi u svakoj animaciji uzme psa i poslije ga više nemam. A taman smo se zbližili.

Što još ima u igri? Ima par misija. Da igra ne bi trajala četiri sata, ekipa je na silu nagurala nekakve kooperativne misije koje su sadržajem smeće, male, besmislene i umjetno produžuju igru. Nakon tri misije, igrač ima toliko para da zabrije kupiti još jedan jebeni avion i jahtu jer više nema što kupiti.

Kao što znate, ja ne opisujem grafiku i zvuk jer koga boli kurac, pogledajte YouTube. Ionako svaka igra u zadnjih 10 godina ima super grafiku i sve ostalo su nijanse i sranja.

Enivej, igra je smeće. Jebeni Mass Effect.

Ocjena:

Sunce. Jer tko bi se jebote sjetio napraviti mračnu igru sa šuljanjem.