Imao sam nedavno priliku igrati još jednu igru. To je Far Cry: Blood Dragon, samostojeća ekspanzija za megauspješnicu Far Cry 3. Ubisoft je moj najdraži developer i izdavač igara. Toliko su nesposobni da se ne znaju ni posrati kako spada, a kamo li izdati poštenu igru koja nije na granici retardiranosti. Jer nakon sranja treba obrisati šupak, a bio bi red i očistiti školjku od zaljepljenih govana. Ubisoftovi zaposlenici imaju jedinstven kodeks sranja. Oni govna nakon sranja rukama izvade iz školjke i pojedu. U tom slučaju im želim dobar tek!
Far Cry: Blood Dragon je imao odličnu ideju. Idemo napraviti igru u stilu osamdesetih. Ali kad radiš stil osamdesetih, bio bi red poznavati osamdesete. Ubisoft, genijalan kakav je, ima mindset na razini trinaestogodišnjaka, a za njih i rade igre. Zato je Blood Dragon umjesto na osamdesetih, zasnovan na predrasudama o osamdesetima, prvi izvor pošalica su im maloumni 9gag i cijeli asortiman internetskih memeja koji nemaju veze s mozgom, a zatim nemaju veze ni s osamdesetima.
Kad gledamo akcijske šund filmove osamdesetih, koji su danas čisti kult za svakodnevno uživanje, koja su najčešća obilježja tih filmova. Glavni lik je detektiv ili američki marinac/kapetan/pilot/jebač. Apsolutna moralna vertikala s dozvolom ne za ubijanje kako to ima James Bond, nego za uništavanje kompletnih zgrada, kvartova, gradova, a ako razjebe cijelu državu ili kontinent, jebiga, trebalo je zaustaviti jednog jedinog lika koji se zajebao, pa je oteo kćer/ženu, traži otkupninu, ima zalihu nuklearki ili nešto treće. Akcijski filmovi su redom jedan protiv tisuću, smješteni su u izmišljene zemlje, negativci su talibani/rusi/kolumbijci. U takve filmove spadaju Američki Ninja, Komandos, čak i Predator. Tu je Švarc jebač prve klase i rasturao je cijelu kinematografiju. Drugi set klasika su buddy filmovi. Obavezno su dva potpuno suprotna karaktera koji se ne podnose, ali moraju raditi zajedno, nakraju se skompaju i ostanu doživotni prijatelji. Opet jebač Švarc u Crvenom Usijanju, a i hrpa drugih filmova. Osamdesetih su filmovi diktirali trendove, Top Gun je od treša postao najveći kult koji je dionice Alphe i Ray Bana digao u nebo. Ono što je Ubisoftu bilo zanimljivije su SF filmovi. Ali i kao takvi, u osamdesetima su bili potpuno drugačiji od onoga što igra predstavlja da su bili. Kompjuterska animacija je bila mlada, ali se silovala do granice bola. Ipak, SF osamdesetih je čisti kult zbog vrhunskih ideja. Terminator, Robocop, Blade Runner, Alien… samo su neki od klasika tog vremena.
Blood Dragon, ovaj trend uopće ne prati. Kako sam već napisao, to smeće je zasnovano na predrasudama, a ne na genijalnim predlošcima serviranim na pladnju. Igra je htjela napraviti spoj Trona, Predatora, Terminatora, Robocopa, Jurassic Parka, Contre i Zero Winga. Na kraju, svaka im čast, napravili su najveću crnačku kurčinu koju, koju bi, da se pospreja srebrnim sprejom, lako zamijenili za jebenu Burj Khalifu.
Što je pošlo krivo? Kakva prirodna katastrofa, tsunami, hidrogena bomba, Hitler, kuga se dogodila igri? Nikakva. Ubisoft se dogodio. Inače ne komentiram grafiku, ali tu budem. Jednostavno moram napraviti iznimku. Uglavnom, nebo u igri je crveno. Sve ostalo u igri je plavo. Koji je kurac kurčevog kurca bio Ubisoftu? Jebote presveti magarac, ako su mislili da će to izgledati cool i SF, jebem im svece po redu, apostole, ove koji su u srednjem vijeku platili posvećivanje i Judu još jedanput jer je zajebo Isusa. Takav komplementarni kontrast crvene i plave toliko boli za oči da se još čudom čudim kako nisam izgubio oči iako sam odigrao ovo smeće. Za svaki slučaj, da bi kapilare u očima redom sve popucale, Ubisoft se potrudio ubaciti dodatne zelene neonske efekte. Oduran izgled se ne može opisati riječima i pravo je čudo kako je Ubisoftu uspjelo nešto toliko odbojno pasti na pamet. Kako sam napisao, filmovi u osamdesetima su bili jebeno šareni i izgledali su vrhunski. Ako uzmeš Komandosa, Predatora ili Ramba, svi se šoraju na tropskim otocima, u šumama, prašumama, pustinjama. Ja tamo ne vidim jebeno crveno nebo. Što je još gore, prvi Far Cry, jebeni prvi Far Cry je pogodio atmosferu osamdesetih. Poluretardiran glavni lik, nasumični bitchy crnac na telefonu, otok s eksperimentalnim čudovištima i paravojska plaćenika koja je tu eto toliko, da zadovolje kvotu paravojnih plaćenika po četvornom kilometru.
A kakva je igra? Debilna. Nekoliko mjeseci prije Blood Dragona, izašao je Far Cry 3. Naravno, pošto Ubisoft ne može napraviti dobru igru, Far Cry 3 je bio smeće. Banalno lagan, nepostojeće priče, iritantnih likova i jebeno dosadan. Sve četiri odlike koje moraju zadovoljiti svaku Ubisoftovu igru, pa ni Far Cry 3 nije mogao biti kurčeva iznimka. Onda, kad su radili Blood Dragon, izbacili su dvije trećine stvari iz Far Crya 3, da bi dobili poluretardiranu igru koju može igrati i bolje trenirani babun između dva čohanja guzice. Priča je ispričana u fazonu Zero Winga, htjela je biti cool, nije uspjela, naporna je i nezanimljiva, taman stvorena za prekidanje uz kolutanje očima. I kratka je. Traje dva sata pa koga boli kurac, hvala dreku bar je brzo gotova. Osim neimenovanih SF plaćenika, cijela priča se vrti oko nekog polukiborga kojeg ne vidiš u igri nikad, a opet, igra se dobila naziv prema neonskim dinosaurima koji šeću otokom i jebu sve živo. Sad, meni nije jasno kako se jebeni neonski tiranosaurus rex u bilo kojem svemiru može zvati Blood Dragon, kad s krvi i zmajevima ima veze ko kurac s električnom utičnicom. Jedna od teorija je da se igra naziva Blood Dragon jer su Blood i Dragon bile često korištene riječi u nazivima filmova osamdesetih. Jebemu mater, ja sam to išao istražiti. U osamdesetima je s nazivom Blood izašao samo First Blood, poznatiji kao Rambo, dok se Dragon uopće nije spominjao. Najbliže tome je Enter the Dragon, mamojebački film Bruce Leea, ali iz sedamdesetih. Vjerojatno još jedna Ubisoftova retardiranost koja mi je oduzela minutu života dok sam u IMDB-ovu tražilicu upisao pojmove Blood, a zatim Dragon. Ti dinosauri su u početku igre nemogući za ubiti, no nakon par nadogradnji sačmarice, jednako su opasni kao bezglave kokoši.
Još jedna stvar koja me kroz cijelu igru užasno iritirala je glavni lik. Glavni lik je isti neku kurac kiborg, čije sam ime zaboravio ali zvuči kao naziv nekog energetskog pića. Ono što iritira je njegov karakter. Jebeni kreten stalno nešto zanovijeta i prigovara i ubija i ono malo volje koju bi igrač imao za igru. Lik je toliko naporan da mi je zgadio glas Michael Biehna kojeg sam uvijek držao za velikog jebača osamdesetih jer je rasturio u tri Cameronova filma zaredom. Da je Ubisoft malo bolje pratio filmove, umjesto da je držao glavu u šupku, znao bi da je prvi čangrizavi antijunak bio John McClane u Umri Muški, ali on je bio čangrizav jer je bio bosonogi nenaoružani policajac u okršaju protiv terorističke skupine, a ne zato što je eto tako, bio jebeni naporni kreten.
Ima nažalost i jedna dobra stvar u igri. Long Tail Sally je fin uvod u igru i hommage Predatoru, ali ni takvo što nije dovoljno da igru izvuče iz najdublje septičke jame. Ukupni dojam – smeće na kub.
Ocjena:
 Uložak. Jer je i to sranje u najgorim danima menstruacijskog ciklusa manje crveno od ove posrane igre. |
Blue Screen of Gaming 