Recenzija: Borderlands 2

Jebote, al vrijeme ide. Već sam ja davnih dana odguslao školu i sad sam po definiciji svih zakona građanin srednjih godina, koji plaća poreze, hrani obitelj i uračunat je u svaku statistiku nepotrebnih statističkih zavoda za svaki kurac. Kad sve to zbrojiš i oduzmeš, ispada da ja ne stignem toliko često pisati ovaj blog, iako čitatelji to traže. Ja sam dobar čovjek u duši i svoje čitatelje nikad neću zakinuti za istinu objektivnog recenziranja igara, stoga sam morao pozvati u pomoć. Osim mene, samo je još jedan jedini recenzent u Hrvatskoj kvalificiran za objektivno recenziranje igara, a to je moj dobri stari prijatelj, dugogodišnji kolega u igraćoj industriji. To je naravno – Babich. On i ja se znamo već dobranih desetak godina i u njega imam potpuno povjerenje da neće ostaviti igrače na cjedilu, nego da će im objektivno predočiti najnovije igraće hitove i adekvatno ih ocjeniti. Stoga, ide prva Babicheva recenzija…

Borderlands 2 nastavak je popularnog Borderlandsa koji ste svi vi idioti obožavali jer vam je ukus bogat kao i seksualan život. No, da bolje shvatimo formulu tog smeća, moramo prvo napisati nešto o umovima koji stoje iza njega. Nemam apsolutno nikakvog pojma kako i zašto se Gearbox našao u igraćoj industriji, budući da im ime, a i kvaliteta njihovih igara, sugeriraju da pripadaju negdje drugdje. Gearbox zvuči kao proizvođač onih retardiranih autića za djecu. Nejasno mi je kako se itko zapitao zašto je onaj Aliens: Colonian Marines ispao takvo smeće kad ekipa nema nikakav track record. Duke Nukem Forever i Borderlands su bila njihova ranija remekdjela i sad je odjednom ejlijens neko razočaranje. Njihova maskota, Randy Pitchford svaki put redefinira stereotip retardiranog Amera nastalog u incestuoznoj bračnoj zajednici.

 
Sam Borderlands je bio iznimno naporna i dosadna igra. U coopu je bio relativno prolazan, iako i dalje morbidno dosadan, kao posjet obitelji koja vam ne daje ništa para, no opet, u coopu je sve relativno prolazno. Ne znam koji je imbecil mislio da su gamespy i nemogućnost preskakanja splash kuraca pri ulasku u igru genijalne ideje, no jednog dana ću to doznati, pričekat ga dok se dok se ne posere i nahranit ga vlastitim govnima jer ako sam ja mogao jesti njegova govna, o bome će i on.

 
Riješimo se onog dobrog odmah na početku: Borderlands 2 je solidno portan, za razliku od onog užasnog poluproizvoda od originalne igre, ne koristi gamespy I HVALA DRAGOM PRESVETOM KURCU JEDNOROGA SVETOG MARIJANA ONA INTRO GOVNA PRI ULASKU U IGRU DAJU SE PRESKOČITI.

 
Znači osim tih poboljšanja koje bi i Isus mogao nabrojati na svoje čavle, sve je drugo manje-više isto. Ali Babiću, ima nešto još, jelda? O da, o ima. Naime, Borderlands je bio kao ohoho smiješan, ali ne zapravo za ljude starije od devet godina pa je jednog dana nakon jebanja svoje sestre Randy Pitchford uz jutarnju kavu i novine na wc školjci krenuo brainstormat. Sinulo mu je kako će učiniti nastavak boljim, kako će privesti novu demografiju. Učinit će taj humor koji svi tako dobro povezujemo s Borderlandsom zrelijim pa će i stariji ljudi kupovati igru.

 
Zanesen svojim genijem, Randy je malo surfao jutubom i naletio na neki jutub kanal gdje Anthony Burch i njegova sestra imaju milijardu pretplatnika jer su duhoviti kao Dekameron. Na tom kanalu njih dvoje rade neke skečeve o tome kak ženska igra neka smeća i onda se čudno ponaša jer ono, svi znamo koliko je smiješno kad netko igra Fallout 3 i onda počne pit vodu iz školje u stvarnosti i totalno se možemo poistovjetit s tim. Tako je Anthony Burch postao šef oko priče u Borderlands 2 i učini igru mnogo smiješnijom tako da su je sad igrali i obožavali svi ljudi stari do 13 godina i oni koji su mentalno tamo zaglavili, za razliku od originala koji je bio za devetogodišnjake, kao što sam već spomenuo. Gearbox je bio spreman izdati svoj magnum opus.

 
Anthony je strastveni surfer interneta, a iz igre se očituje da stalno boravi na redditu, 9gagu, 4chanu te da shvaća ozbiljno probleme videoigara i komjunitija njegovog što nam je suptilno pokazao u onom DLC-u nekom gdje neki totalno ne-gik lik koji se pere, kreće i koji je vidio sunca u životu hoće igrat neki pnp, al mu ne da neka ženska jer eto, pere se, kreće i izađe povremeno iz podruma. Ono, totalno preokrenute uloge, kao kad ste gledali neki šitni sitcom u kojem bi isto promijenili uloge da nauče 13-godišnjake koji to gledaju s roditeljima lekciju. Još je tu i neka ne-žena od milijardu kila kojoj se rugaju jer je debela, al ona ne mari i priča o seksu i ono, frajer je totalno inovativan i poštuje ženska prava.

 
Kroz igru ćete sresti mnoge reference i shvatiti da Anthony uistinu provodi svo svoje vrijeme na redditu, 4chanu i 9gagu i na to će vas podsjećati svakom jebenom usranom linijom dijaloga, svakim quest imenom, svakim achievementom, svakim challengeom, svakim skillom u igri i nakon petnaest minuta ćete prestat igrat da mu možete poslat e-mail da mu kažete “DA JEBENO KUŽIM IMAŠ INTERNET JEBOTE SUPER ZA TEBE”.

 
Oh, ali Anthony nije mogao stati tu, o ne. Njegov je pak najveći podvig bio pisanje lika Tiny Tine kojoj je glas posudila njegova sestra i mogu slobodno reći da je to najnaporniji, najdosadniji, najiritantniji, najmaloumnji lik kojeg je itko ikad napisao. Taj fors, taj retardluk, ta nesmiješnost, ta nesuptilnost, ta agonija… Znate onu priču kak su nastale Power Puff Girls? Kao frajer je izlio neke kemikalije i sve lijepe stvari i nastale su tri dobre klinke. E, Tiny Tina je nastala tako da se frajer posrao u sumpornu kiselinu, utopio psa u njoj i onda to polio po svom routeru.

 
Postoji još jedan dobar fičr koji sam zaboravio spomenuti, a to je da imate slidere posebno za svašta zvučno u igri. Tako možete u potpunosti ugasiti sva zvuk dijaloga i onda ako još uz to preskačete sve kaj piše kad pričate s nekim i slijedite onaj retardirani kompas, igra postaje… Borderlands iliti smeće podnošljivo jedino u coopu. Ako pratite “priču” onda je gledanje vaših staraca kako se jebu vjerojatno manje neugodno.

Ocjena:

Tinitus. Jer su jednako naporni za slušat.